24°C

Izložba skulptura akademskog kipara Kažimira Hraste

16.11.2012.

16.11.2012.


Izložba skulptura akademskog kipara Kažimira Hraste otvara se u ponedjeljak 19.studenoga 2012. u 19 sati u
Gradskoj galeriji Antuna Gojaka, Don Mihovila Pavlinovića 1.


Na ovoj izložbi, pod naslovom Bliskost oprečnog publici će biti predstavljeno 9 skulptura rađenih u staklu i metalu. Izložba se priređuje prigodom svetkovine makarskog zaštitnika sv. Klementa mučenika 2012.
Otvaranju izlože nazočit će i autor, dok će u glazbenom dijelu otvaranja s prigodnim programom nastupiti mješoviti zbor župe sv. Marka evanđelista.
Izložba ostaje otvorena do 6.prosinca 2012., a može se pogledati
– radnim danom 9-12 i 18-20 sati, te subotom 9-12. Nedjeljom zatvoreno.


BLISKOST OPREČNOG


Sklonost otvaranju i poništenju kiparske mase te ispitivanju unutarnjega prostora skulpture odlike su kiparskoga stvaralaštva Kažimira Hraste od samih njegovih početaka. Da bi se izbjeglo kopiranje prirode i istodobno održala najuža povezanost s realnošću, kako su isticali najistaknutiji predstavnici moderne skulpture, trebalo je razbiti realnost i ponovno je uspostaviti u novim odnosima. To načelo prihvaća i Kažimir Hraste. Odbijajući svaki intelektualni i formalni komfor aktualnih modela, oboružan analitičkom metodom i kubo-konstruktivnim načelima, Hraste je pronalazio vlastiti put. Upotrijebivši u svojim počecima letvu kao konstruktivan element i racionalizirajući ekvivalent linije, a kolaž kao strukturalan obrazac (armaturu), gradio je rastvorene prostorne organizme u kojima je "presložena stvarnost" tražila, s jedne strane, ikoničku fiksaciju bitnoga, a s druge, otvarala nove mogućnosti prostorne dinamike. Vrline Hrastine skulpture otkrivale su se autentičnošću poticajnih, dinamičkih obrisa, te sve naglašenijim korištenjem prostora - prisjetimo se Arhipenka - "kao supstancije koja više za nas nije apstrakcija već materijal koji se može oblikovati, uključen u naše konstrukcije". Prostornim nagovještajima svojih skulptura u kojima su čovjek i stvarnost nalazili odjeka. Hraste je senzibilizirao gledatelja nezaobilaznim elanom svojih kiparskih impostacija, suglasjem promišljenih, racionalnih odluka i spontanih rješenja, iznenađujućih podudarnosti stvarnoga i imaginarnoga.
Prirodni materijali i tradicionalni postupci što karakteriziraju dosadašnji Hrastin rad, sredinom devedesetih godina ustupit će mjesto radikalnoj preobrazbi strukturalnih i materijalnih odrednica i značajki njegova djela. Materijal stakla koji uvodi u svoje kiparstvo, navest će autor, "otkrio mi je ono za čim sam težio: dobiti u isti čas vanjštinu i unutrašnjost". Željezo i staklo, ti antagonistički materijali-principi kojima se odnedavno služi, a podrazumijevaju identitet i različito, sugestivno odgovaraju Hrastinom konceptu esencijalnoga, njegovoj potrazi i nalaženju poticaja u univerzalizmu prirodnoga medija.
Prisvajanjem materijala koji uvjerljivo alteriraju lakoću i težinu, uzgon i gravitaciju, kipar je pronašao adekvatan oslonac svojim mentalnim i emocionalnim predispozicijama, uspostavio jezik neposredne izražajnosti bitnoga. Hrastin izraz podrazumijeva nastojanja konstruktivista da stvore prozračno, prozirno i na sve strane otvoreno djelo čije zračenje nema granica, ni čvrsto određenog gledišta, ali i želju da stvori takav splet odnosa, formi i ritmova koji pružaju afektivnu sigurnost, prostor "refleksije i kontemplacije", plastično-vizualnu formulaciju složenih egzistencijalnih aspiracija i otvoreni horizont smisla.


Mladenka Šolman (dio predgovora iz kataloga izložbe Kažimira Hraste u Gliptoteci HAZU Zagreb 1997.)